List Dodir
Glasilo Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir
broj 42 (I. / 2011.)

ISSN 1332-3490

TEMA BROJA:
Služba podrške



IMPRESUM

List DODIR namijenjen je svima zainteresiranima, prijateljima, volonterima, stručnim suradnicima i djelatnicima koji žele znati malo više o gluhosljepoći ili žele pomoći gluhoslijepim osobama. List izlazi tri puta godišnje i nema komercijalnu namjenu.

UREDNIŠTVO:

IZDAVAČ: Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir
GLAVNA I ODGOVORNA UREDNICA: Sanja Tarczay, predsjednica
UREDNIK: Igor Kusin
SURADNICI: Davorka Birmili, Slavica Hađur, Irena Kovačević, Igor Kusin, Jelena Matić, Boris Močilac, Antonija Nekić, Hedviga Putar, Josipa Schweizer, Ljudevit Stein, Zlata Stein, Sanja Tarczay
LEKTOR: Igor Kusin
GRAFIČKI UREDNIK: Vanja Tarczay

Rukopisi, slike, crteži i mediji se ne vraćaju osim ako to nije regulirano posebnim dogovorom.

Adresa:
Vodnikova 8, 10 000 Zagreb
Telefon/faks: 01/ 4875431, 01/ 4875432
Žiro račun: 2360000-1101318154

Ovo izdanje tiskano je u nakladi od 500 primjeraka uz potporu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstva kulture RH te Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba



SADRŽAJ:

TEMA BROJA: SLUŽBA PODRŠKE DODIR

Služba podrške: Intervenori – oči i uši gluhoslijepih osoba
O Službi podrške i intervenorima
Pozdrav iz Zagreba

NOVOSTI IZ SVIJETA

Dodirov tim na radionici u Rumunjskoj

NAŠI PROJEKTI

Predavanje udruge Dodir u Kliničkoj bolnici Dubrava
Donacija osobnog prijenosnog računala članu udruge Dodir

DODIROVE VIJESTI

Predstavljanje gluhosljepoće u Kršćanskome akademskom krugu

AKTIVNOSTI LOKALNIH UDRUGA

Noć muzeja 2011. godine

MOJ ŽIVOT

Boris Močilac

OBAVIJESTI

Gluhoslijepe osobe u knjizi o Konvenciji UN-a
13. Europski tjedan rehabilitacije i kulture gluhoslijepih osoba



TEMA BROJA: SLUŽBA PODRŠKE DODIR

SLUŽBA PODRŠKE: INTERVENORI – OČI I UŠI GLUHOSLIJEPIH OSOBA

Pripremila: Sanja Tarczay

Povijest Službe podrške Dodir ujedno je i povijest Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir, koja ne bi mogla nastati i djelovati da mi, gluhoslijepe osobe, nemamo podršku volontera, intervenora i prevoditelja.

Ja i moji gluhoslijepi prijatelji ne bismo mogli stvoriti i voditi udrugu Dodir kakva je danas da nismo pokraj sebe imali oči i uši svojih volontera, intervenora i prevoditelja.

Prošli smo dug i mukotrpan put od ideje do njezine realizacije: od prvih edukacija do stvaranja i organiziranja Službe podrške.

Postati prevoditelj ili intervenor u Službi podrške u to doba značilo je proći stručnu edukaciju, razdoblje volonterstva i na kraju oštru selekciju pri odabiru. Najveća se pozornost poklanjala procjeni moralnih i etičkih vrijednosti svakog pojedinog mogućeg prevoditelja ili intervenora.

Važno je bilo educirati osobu koja bi mogla pružati kvalitetnu podršku „jedan-na-jedan” u komunikaciji, pristupu informacijama i socijalnim interakcijama.

Može se činiti da je danas Služba podrške Dodir u sjeni Centra za prevođenje hrvatskoga znakovnog jezika. Ako i vi tako mislite, znajte da se varate. Svi korisnici Službe podrške učas će vas razuvjeriti.

Intervenori – oči i uši gluhoslijepih osoba

Intervenori su posebno educirani profesionalci koji osobama s kombiniranim oštećenjima vida i sluha (gluhoslijepim osobama) osiguravaju kretanje, pružaju im sve vizualne informacije te im olakšavaju komunikaciju s okolinom u svakodnevnom životu. Oni im omogućavaju neovisan život, na taj način sprečavajući njihovu socijalnu izolaciju. Interakcija gluhoslijepe osobe s njezinom okolinom je važna za kvalitetan pristup informacijama u zajednici, koji joj jedini daje mogućnost za donošenje ispravnih odluka u životu.

Intervenori nisu prevoditelji. Oni, doduše, mogu pružati komunikacijsku podršku prilikom neformalne konverzacije u svakodnevnim situacijama (razgovor sa susjedom, prijateljem, prodavačem i sl.), no u službenim situacijama (kod liječnika, na sudu, na predavanju i sl) to ne smiju činiti. Znači, uloge prevoditelja i intervenora se razlikuju, ali ih povezuju i brojne sličnosti. I jedan i drugi moraju biti nepristrani i povjerljivi, te biti u stanju raditi u različitim situacijama. Za razliku od prevoditelja, koji mogu raditi i s gluhim, i s nagluhim, i s gluhoslijepim osobama, intervenori rade isključivo s gluhoslijepim osobama. Važno je naglasiti da usluga intervenora gluhoslijepoj osobi nije manje važna od one koju pruža prevoditelj. Naprotiv, aktivna gluhoslijepa osoba usluge intervenora treba praktički svaki dan kako bi mogla voditi samostalan život. S druge strane, prevoditelj gluhoslijepoj osobi treba tek u formalnim situacijama, koje se ipak ne događaju svakodnevno.

Važan vid odnosa između gluhoslijepe osobe i intervenora jest da sve odluke donosi gluhoslijepa osoba. Intervenor može korisniku pružiti informacije koje bi mu mogle biti od pomoći u donošenju odluke, ali nipošto nema pravo odlučivati umjesto njega. Intervenor mora biti koristan, ali i objektivan; on pruža podršku, ali tako da osnažuje korisnika; i na kraju, on mora biti umjeren u izražavaju svoje osobne preferencije prilikom pružanja usluga.

O edukaciji intervenora

U našoj zemlji, kao i u većini drugih, još ne postoji organizirana edukacija intervenora na akademskoj razini. Jedina dostupna edukacija za intervenore u Hrvatskoj jesu seminari Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir.

Kako gluhoslijepe osobe trebaju podršku pri komunikaciji, kretanju i pristupu informacijama, te u raznim vidovima neovisnog življenja, intervenori moraju biti educirani u što je moguće više područja koja su povezana s radom s gluhoslijepim osobama.

Gluhoslijepe osobe koriste mnogo različitih načina komunikacije, kao npr. taktilni i vizualni znakovni jezik, glasan i jasan govor, pisanje na dlanu, tisak velikim slovima, Brailleovo pismo i dr. Stoga intervenor mora ovladati mnogima od njih, ako već ne i svima.

Programi edukacije intervenora moraju polaznike educirati u svim komunikacijskim metodama kojima će se služiti njihovi budući korisnici.

Intervenor se mora izvještiti i u raznim tehnikama vođenja gluhoslijepih osoba. Koju će tehniku primijeniti u konkretnom slučaju ovisi o preferencijama korisnika.

Edukacija intervenora mora uključivati i učinkovite i djelotvorne načine podrške gluhoslijepim osobama pri svakodnevnim situacijama, kakve su odlazak u kupovinu, čitanje pošte i prispjelih računa, te druge dnevne aktivnosti.

Intervenori su gluhoslijepim osobama nužno potrebni za vođenje samostalnog života, te oni igraju važnu ulogu u životima svojih korisnika. Stoga je važno s jedne strane standardizirati program edukacije za intervenore, a s druge je neophodno čim prije donijeti etički kodeks, kojeg će se intervenori u svome radu morati pridržavati.

Što intervenori rade:

• vode gluhoslijepu osobu do mjesta na koje ona želi ići;
• pružaju vizualne informacije i informacije o okolini opisivanjem samog prostora, opisivanjem osoba koje se nalaze u prostoru, opisivanjem aktivnosti i raspoloženja, prevođenjem jelovnika i cjenika te pronalaženjem artikala u trgovinama;
• pružaju potporu gluhoslijepim pojedincima u njihovim domovima, na njihovim radnim mjestima, u njihovoj zajednici ili negdje drugdje.

Što intervenori NE rade:

• NE pružaju usluge njege, poput previjanja ili održavanja kućanstva;
• sami NE obavljaju poslove umjesto gluhoslijepih osoba;
• NE odlučuju u ime gluhoslijepih osoba;
• NE educiraju;
• NE smiju prevoditi u formalnim situacijama: kod liječnika, na sudu, na policiji i sl.



TEMA BROJA: SLUŽBA PODRŠKE DODIR

O SLUŽBI PODRŠKE I INTERVENORIMA

HEDVIGA PUTAR, GLUHOSLIJEPA OSOBA

Mi smo svi ljudi od krvi i od mesa. A tek mi, ovako, s oštećenim sluhom i vidom, mi smo posebno osjećajni, više nego oni koji normalno čuju i vide. Mi znamo cijeniti dobrotu. A slušno i vidno zdravi ljudi, oni često ne znaju cijeniti ono što je njima normalna stvar. Ako se neka dobra duša potrudi kad ja idem negdje, da ona meni na moj način objasni, meni je to pomoć božja.

Svima iz Dodira puno hvala. To pred svima govorim i uvijek ću govoriti, uvijek. Ne mogu dosta zahvaliti, jer koliko od vas dobijem, to je za mene puno. Intervenorica dođe k meni na dva sata, napričamo se, ona me odvede van ako želim. Ako nešto tu u blizini treba obaviti, a sve imam u blizini, ambulantu, apoteku, banku, sve, ona me odvede. Kad treba, ona je tu: „Evo, ja sam tu, ja ću vam pomoći.” To mi puno znači. Evo, kad sam nedavno morala operirati oko, intervenorica mi je u svemu pomogla. Išla je sa mnom u bolnicu, pomogla mi je dogovoriti operaciju, na operaciju je išla sa mnom, došla je po mene. Hvala joj, hvala. A ona je opet dobila nalog od Dodira da mi tako pomaže. Dakle, svi ste mi pomogli, na svoj način, a meni je to puno značilo. Vi brinete o meni. Znam, ako ću nešto zamoliti Dodir, i ako je to moguće izvesti, udruga će meni pomoći. Ja to znam. A već i to znači puno, kad znaš da negdje postoji netko.

A moje intervenorice? Toliko su mi dobre, u sve me uvedu, svemu me nauče, sve mi pomognu, i psihički i fizički, shvaćate? Kad sam prvi put dobila telefaks, nikada ne bih mogla sama naučiti kako da se koristim njime da nije bilo intervenorice. Ona mi je sve objasnila, ispalo je jako jednostavno. Kad je intervenorica, na primjer, vidjela koliko liječničke dokumentacije imam, veli ona meni: „Sve donesite na stol!”

To je bila hrpa svakakvih dokumenata. Ona je prema prethodnom dogovoru donijela kuverte, sve je lijepo sortirala, složila u kuverte i na svaku napisala što je unutra. Sve mi je uredila, ma kao najrođenija. Već mi je to bila tako velika pomoć. Ja s veseljem prihvaćam da mi dođu intervenori. Ali se uvijek brinem kad znam da dolazi netko novi, kako ću se ja toj osobi prilagoditi? Hoćemo li se naći i razumjeti? Da, treba se naučiti na nove ljude, za mene je to psihički napor dok se počnemo razumijevati.

Ja ne mogu sama ni do tržnice doći. Tržnica je blizu, ali ja to ne mogu. Još uvijek trebam vodiča. Jer ja vidim, ali znate što mi jako smeta? Centar za ravnotežu mi je jako oštećen. On je tu, u srednjem uhu. kada se držim za intervenoricu, i kad je tu štap, onda je dobro. Ali sama... mogu ići, ali jako se bojim. Evo, dolaze lijepi dani. Sad će mi biti drago ako budem mogla barem jednom tjedno prošetati s intervenoricom. Da izađem van malo. sama ne mogu. Mogu, ali bojim se. Što da padnem, kamo ću?

Mi, gluhoslijepi, smo ti koji smo i s malim zadovoljni, a ne tražimo puno, je li tako? Mala pomoć, ali mi puno znači. Puno. Kad me netko za ruku vodi, meni to puno znači.



TEMA BROJA: SLUŽBA PODRŠKE DODIR

O SLUŽBI PODRŠKE I INTERVENORIMA

LJUDEVIT STEIN, GLUHOSLIJEPA OSOBA

Starija sam osoba, gluhoslijepa. Samostalno se mogu kretati samo poznatim putevima. To konkretno znači da ja znam sam doći od moje kuće do dućana, znam gdje su dućani, znam gdje je pošta, znam gdje je banka. I tamo me svi poznaju, znaju da sam gluhoslijepa osoba i onda mi izlaze u susret koliko mogu. Sve što je izvan toga, to je već za mene nepoznanica. Avantura. A kad je nešto nepoznato, nešto novo, to mi je problematično. Zato imam intervenora koji me vodi i koji mi pomaže, jer ne čujem dobro, ne vidim, da obavljam sve one poslove koje ja ne mogu sam. Primjerice, morao sam ići na razne preglede, imao sam puno uputnica. Moj intervenor je te uputnice točno rasporedio i točno smo išli u one ordinacije kojima je uputnica bila upućena, i obavili smo sve preglede. Sam to ne bih mogao. Sad moram ići na terapije u drugu bolnicu. Intervenor će me čekati pred kućom, pa ćemo skupa otići u bolnicu obaviti te terapije. Gluhoslijepa osoba samostalno ne može obilaziti sve te institucije. To je iluzija da ona može sama obavljati sve poslove. Zato su intervenori jako korisni i potrebni za gluhoslijepe osobe.

A doma sam doma. Doma znam točno raspored gdje je što. Gdje su čaše, gdje su tanjuri, gdje je pribor, gdje je ovo, gdje je ono. Tako da doma nije takav veliki problem. Međutim, problem je kad trebam nešto obući, pa ne mogu naći određenu košulju ili određeni odjevni predmet. E onda tu mora moja supruga uskočiti. Kažem u šali da je onda ona moj intervenor!



TEMA BROJA: SLUŽBA PODRŠKE DODIR

O SLUŽBI PODRŠKE I INTERVENORIMA

ZLATA STEIN, ČLAN OBITELJI GLUHOSLIJEPE OSOBE

Prvo želim spomenuti velik i važan potez udruge Dodir i njezine predsjednice, a to su dobrota i pomoć da mi sada imamo intervenore, da moj suprug lakše živi i da ja lakše živim.

Ja sam Dodirove prve letke našla, više ni sama ne znam gdje, jer je to bilo pred petnaest godina. Ja sam ih donijela kući, a moj muž je to negirao. »To meni ne treba!« Pred petnaest godina on nije bio nemoćan. A sada bez Dodirovog prijateljstva, dobrote i puno, puno rada gospođe Sanje i svih vas mi ne bismo mogli opstati. Jer, da imaš i petero djece, svi imaju svoje dužnosti i kad tebi pozli koga da zoveš iz ureda? Tko ima vremena doći? A Dodir se uvijek može dobiti kada je potrebno. To je zbilja jako lijepo, mene to drži da ne moram sve sama. Jer ja isto nisam zdrava. I kad sam ja bila bolesna, kad nisam smjela dignuti glavu, jer sam imala strašne vrtoglavice, i čim bi dignula glavu mene bi zapljusnula neka vrućina, osjećala sam da će mi strop pasti na glavu. I tako je to bilo jedno mjesec dana, čak i više. Da tada nisam imala vašu pomoć, ja ne znam što bi bilo. Pa mi bi oboje do navečer ostali gladni dok ne bi naši s posla došli. To je to.

Moj suprug može tu, oko naše kuće hodati sam, jer taj put poznaje već trideset godina. Čak i moje prijateljice vele: »Ma što ti pričaš da on ne vidi!« Ne mogu strani ljudi razumjeti što je to gluhosljepoća, sve dok ne pokušaju zažmiriti i pronaći nešto u svom ormaru. Kad moj suprug ide u bolnicu ili nekamo, ide s intervenorom, pa ne moram ja s njim. Ponekad moramo oboje ići, pa ga ja vodim, a kad ja ne mogu, kad imam druge obveze, kad ne idemo u isto vrijeme, on ode sa svojim pratiocem iz Dodira. Ali meni je ljepše ići s njim, jer onda nas odmah primaju u ordinaciju, a kad idem sama moram čekati. :)

Vidite, sad je ipak od osnutka Dodira prošlo petnaest godina. Puno se napravilo, a moglo se i više, samo da država ima sluha. A sada problem postaju čak i štapovi za gluhoslijepe osobe. A ja se sjećam da sam, kad je pred par godina moj suprug dobio bijeli štap, kupila crvenu samoljepljivu tapetu, narezala je na određenu veličinu kako mi je objasnio suprug i nalijepila mu na štap, tako da smo od bijelog štapa za slijepe ljude dobili crveno-bijeli za gluhoslijepe. A ljudi i dan-danas gledaju taj štap, pojma nemaju što je to. Novinari vole pisati samo o lošim stvarima, a bilo bi bolje da ljudima šire vidike.

Još da spomenemo da se Dodirove aktivnosti ne sastoje samo u pomaganju pri lošim, negativnim stvarima, nego ima tu i veselja i radosti. Djelatnici Dodira se jako potrude zajedno s predsjednicom koja zaista puno radi i jako želi pomoći, ali izgleda da nitko od nadležnih njoj ne želi pomoći. U toku godine ima par praznika koji se slave i koji se poštuju i tada se Dodirovci jako lijepo druže, čak sam i ja koji puta prisutna, kada je prilika.

Ja se na svemu zahvaljujem i najljepše pozdravljam gospođu Sanju Tarczay, nek samo čuva svoje zdravlje i svojih ljudi i neka lijepo žive u slozi i ljubavi.



TEMA BROJA: SLUŽBA PODRŠKE DODIR

O SLUŽBI PODRŠKE I INTERVENORIMA

SLAVICA HAĐUR, ČLAN OBITELJI GLUHOSLIJEPE OSOBE

Moj pokojni suprug je čuo za postojanje udruge Dodir preko radija. Ja sam vas našla još kad ste bili u Novoj Cesti. Moj suprug se učlanio i tako smo, malo po malo, kontaktirali, a poslije smo dolazili i na druženja i tako. Dodir je mojem pokojnom Štefu pokazao da ima još ljudi poput njega, da nije sam. I to otkriće je za njega odmah značilo drugačije ponašanje, drugu slobodu, jer je vidio da nije on jedini takav. Bio je stvarno sretan kad se učlanio u udrugu i kad smo dolazili i kad su iz udruge dolazili k njemu, on je stvarno bio sretan.

Ali kasnije smo manje dolazili, Remetinec je nama tako daleko... To nama nikako nije bilo s ruke. Znate, ja sam imala previše posla oko kuće da bih ga mogla svaki tjedan odvesti. Teško je bilo s njim hodati na autobuse i na tramvaj. Znate kakvi su naši ljudi? Bez karaktera. Bez srama i bez karaktera. Oni se zalijeću u ovakve ljude, oni nemaju obzira da mu se sklone, da ga zaobiđu. Vjerovali vi to meni ili ne, sto puta se čovjek s njim direktno sudario. I vi morate njega izbjegavati, a ne on vas. I tako, kud god smo išli, išli smo autom, a Remetinec je... pa i sami vidite koliko nam je daleko. Jedino, ako je bilo baš nekakvo događanje, inače nam je to bilo predaleko.

Ja se nikada nisam morala brinuti oko njega tu, doma. Doma se on snalazio. On je otvorio stepenice koje vode na tavan i išao je gore, a da nikad nije pao. A te stepenice su tu već trideset godina. Znao ih je i nije se oslanjao na pomoć, na to da mu netko pomogne. Dosta je htio biti samostalan i volio je raditi. I prije negoli su intervenori počeli dolaziti k nama doma, kretao se on, koliko god nije vidio i nije čuo. Svugdje je išao malo-pomalo, ništa nije pokušavao odjednom. Sve je radio, vjerujete li vi meni da je on nacijepao više drva nego svi mi u kući? I njemu su tu dani prolazili. Uvijek se snalazio, nije mu bilo dosadno, nije bio čovjek koji bi sjedio čekao. Jedino nikuda izvan kuće nije mogao sam.

A kad su intervenori počeli dolaziti k nama, bilo je to divno, on se tome jako veselio. Jedva je čekao idući put kad će netko doći k njemu. I bio je raspoložen. Baš je bilo lijepo. Kad su počeli dolaziti intervenori iz Dodira, išao je s njima, išli su na Gornji Grad u Muzej grada Zagreba. Bio je vrlo sretan. Trebali su ići još na neka mjesta, ali eto, nije stigao. Velim, veselio se svakom danu, bio je sretan kad bi znao da mu sljedeći dan netko dolazi.

I meni je bilo lijepo, jer je to njega toliko veselilo. A i meni je to bila velika pomoć, jer ipak bih se inače ja morala više angažirati oko njega, a za takve posjete muzejima teško da bih mogla odvojiti dovoljno vremena. Znate, kuća traži svoje.

A što se tiče udruge Dodir, stoput sam rekla i reći ću, i nema problema. Sramota je da joj se ne pomaže i da ona jedva opstaje. I da okuplja to malo ljudi i da su ti ljudi zato veseliji. Ne mora im davati materijalnu pomoć, svak će se od njih snaći na neki način. Ali njima je lijepo kad se oni sastanu, kad vide jedan drugoga. Kad vidiš da je i drugi isto tako bolestan kao i ja, da ni on ne vidi kao ni ja, da ni on ne čuje kao ni ja, onda je i meni lakše, jer smatram da nisam sama na svijetu.

Divno je što smo naišli na udrugu Dodir. Kad bi ljudi znali koliko to znači, svi bi pomogli. Jer nitko nikad ne zna što ga čeka! Ako netko ne zna što to znači ne vidjeti i ne čuti, neka zažmiri, neka stavi čepiće u uši, neka hoda tri-četiri metra, pa će shvatiti koliko to znači.



TEMA BROJA: SLUŽBA PODRŠKE DODIR

O SLUŽBI PODRŠKE I INTERVENORIMA

DAVORKA BIRMILI, INTERVENOR

Intervenorstvo me potaknulo da počnem obraćati veću pozornost na sitne detalje koje svi mi u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo, ne pridajući im neko veće značenje, ne razmišljajući koliko upravo ti sitni detalji nekom drugome mogu biti važni. Kao intervenor, nečije oko i uho, naučila sam se točnije, preciznije i bolje izražavati. Izazov su mi situacije u kojima opisujem neku fotografi ju ili cvjetove magnolije u proljeće. Nevjerojatno je koliko pozornosti gluhoslijepe osobe pridaju upravo takvim detaljima i koliko se ja, koja ih uzimam zdravo za gotovo, moram koncentrirati da bih ih što točnije opisala i približila.

Ponekad je iznimno teško pronaći prave riječi da bi gluhoslijepe osobe dobile pravu sliku predmeta ili svijeta oko sebe, a istovremeno je to iznimno važno jer je slika koju im stvorite ona koju će oni pamtiti sa svim detaljima i dojmovima koje ste im rekli. Sve to me naučilo strpljivosti, obazrivosti. Istovremeno me uvijek iznenadi nevjerojatna sposobnost snalaženja u prostoru na temelju mirisa ili položaja predmeta. Nikada neću zaboraviti odlazak na tržnicu s korisnicom i vrijeme koje je meni bilo potrebno da pronađem put kojim moramo krenuti oslanjajući se samo na vid, dok je gluhoslijepa korisnica znala prije mene kojim smjerom moramo ići oslanjajući se na osjetilo njuha i miris lavande koji ja nisam ni registrirala.

Moja majka je slijepa na jedno oko i ima dijagnosticiran glaukom, te s obzirom da je vrlo samostalna, a nas je uvijek štitila i štedjela, do suradnje s Dodirom nisam ni razumjela potrebe osoba s tjelesnim oštećenjima. Iskustvo s Dodirom mi je pomoglo da bolje razumijem i poteškoće svoje majke, pa ću jednog dana, ako će to biti potrebno, makar se nadam da do toga nikada neće doći, moći njoj biti bolja potpora i podrška.



TEMA BROJA: SLUŽBA PODRŠKE DODIR

O SLUŽBI PODRŠKE I INTERVENORIMA

JELENA MATIĆ, INTERVENOR

Kad sam tek počela raditi kao intervenor, kao i u svakom poslu, trebalo mi je duže vremena nego danas da obavim zadatak. Puno je stvari na koje treba obratiti pažnju; od toga što doista jest prepreka na putu, preko toga kakav je temperament samog korisnika, pa do zbivanja u okolini. Je li lokva na putu prepreka ako je možemo bez problema zaobići, ili je li prepreka poklopac šahta koji je jedva centimetar izdignut od razine tla, ako se korisnik na njega može spotaknuti? Neki korisnici vole da im se govore detalji viđeni putem, neke previše informacija zamara. Neki su dinamični pa nam je korak vrlo ubrzan, a neki oprezni te se krećemo prilično sporo.

Uvijek je mnoštvo zbivanja oko nas, obilje informacija. Doista, ne stigneš korisniku skrenuti pažnju na sve. Dakle, izbor je intervenora što će prenijeti. Hoću li informaciju o vrlo životopisnom šeširu gospođe ispred nas u tramvaju prenijeti korisniku, ovisi o tome s kojim korisnikom trenutno radim i postoji li u tom trenutku nešto još dojmljivije što mu mogu prenijeti. I što bi uopće korisniku moglo biti zanimljivo čuti? U teoriji nije na nama da odlučujemo što je kome zanimljivo, ali u praksi je nemoguće prenijeti sve. S vremenom profiliram što tko voli slušati i padam u zamku pristranosti. Ah, to je velika zavrzlama, ali tako je to kad rade ljudi, a ne strojevi.

A što sam ja dobila iz svega toga: izoštrenu percepciju. Zapaziti više toga, obratiti pozornost na detalje, osvrnuti se na svijet oko sebe, zapaziti promjene u okolini. Privatno se trudim težište staviti na ono pozitivno pa se sjetim rečenice iz knjige Boja purpurna:

Što je grijeh? Proći poljem pored boje purpurne i ne osvrnuti se na nju.



TEMA BROJA: SLUŽBA PODRŠKE DODIR

O SLUŽBI PODRŠKE I INTERVENORIMA

IRENA KOVAČEVIĆ, INTERVENOR

Dužim radom u službi podrške susrela sam se s različitim predrasudama i obezvređivanjima našeg posla od strane čujuće populacije.

Njihova objašnjenja i viđenja našeg rada s gluhoslijepim osobama su više „nekakvo lamatanje rukama” negoli podrška u komunikaciji gluhoslijepe osobe i pristup različitim informacijama. Ponekad je teško raditi u takvom ozračju i diskriminativnom okruženju, ali uz optimizam i ljubav za tim poslom, moguće je zanemariti te prepreke i predrasude i prelaziti preko njih. Takva razmišljanja samo su poticaj da se zajedno s gluhoslijepim osobama borimo za uvažavanje različitosti i što veću prihvaćenost u društvu bez izolacije i podcjenjivanja.

U nadi u pozitivne rezultate zajedničke borbe i u davanju smisla našem radu u službi podrške kao prevoditelja/intervenora, izdvajam neke primjere onoga što su o značaju nas prevoditelja/intervenora rekle same gluhoslijepe osobe:
• Bez prevoditelja propuštam puno informacija i detalje iz neposredne okoline. 
• Izlazak iz izolacije omogućuje nam prevoditelj uz čiju podršku snovi o životu jednakih mogućnosti postaju stvarnost.
• Prevoditelj je moje oko i uho i bez njega je sve oko mene mrak i tišina.
• Sretan sam što sam okružen osobama koje me vole i poštuju, pružajući mi podršku.
• Što život od mene više traži, to i ja trebam veću podršku, naročito ondje gdje su mi senzorička osjetila nužna.
• Uz prevoditelje i pratnju, puno sam zadovoljnija i samostalnija i s njima mi je sve lakše.
• Svjesna sam da možda i ne mogu stići među prvima, ali isto tako znam da ću jednom ući u cilj i završiti svoju utrku.
• Mnogo mi znače prevoditelji i intervenori, jer mi uz prevođenje posvećuju pažnju i srdačnost, a puno mi znači što se ne osjećam tako usamljeno.
• Puno mi znače prevoditelji koji mi pružaju podršku u svim mojim aktivnostima: izložbe, sastanci, kazališne predstave, putovanja, koncerti, radionice, zabave, šetnje, predavanja, školovanja, liječnički pregledi, kupovine, odlazak u mirovinsko-socijalne ustanove i još u puno drugih aktivnosti.

Stručnost i profesionalnost prevoditelji/intervenori dokazuju vjernim i točnim prenošenjem poruka na znakovnom jeziku uz sve nijanse, ideje, ton i namjeru originalne poruke i zadovoljenju niza drugih čimbenika: odnos prema korisniku, organizaciji, ustanovi u kojoj radi, profesiji znakovnog jezika, suradnicima-kolegama i društvenoj zajednici.

Na kraju je najveća pohvala i priznanje za našu kompleksnu i odgovornu profesiju (uz strogu povjerljivost – da ne povrijedimo gluhoslijepu osobu) zadovoljstvo i pozitivne reakcije korisnika.Tada zaboravimo kako nam ponekad teško padne neupućenima i needuciranima kontinuirano ponavljati i objašnjavati ulogu, važnost i značenje našeg rada u službi podrške u formalnim i neformalni situacijama – uz strogo pridržavanje etičkog kodeksa i pazeći da se ne našteti korisniku. Ali odnos prema društvenoj zajednici nalaže da se i tu ponašamo profesionalno i stalno objašnjavamo važnost koja proizlazi iz prevođenja zajednici gluhoslijepih osoba, koja ima vlastite vrijednosti i pripada posebnoj kulturološkoj zajednici, koja se razlikuje od kulture čujućih osoba.



NOVOSTI IZ SVIJETA

DODIROV TIM NA RADIONICI U RUMUNJSKOJ

Pripremio: Igor Kusin

Sredinom veljače je u rumunjskom gradu Cluj-Napoca održana dvodnevna radionica pod naslovom Teaching and Learning Sign Language: Principles, Methods and Materials (Poučavanje i učenje znakovnog jezika: načela, metode i materijali). Radionica je održana u prostorijama Jezičnog fakulteta Sveučilišta Babeş-Bolyai, najprestižnijeg sveučilišta u Rumunjskoj, a u sklopu projekta Formarea continuă a personalului didactic din unităţile de învăţământ pentru deficienţi de auz: Dezvoltarea competenţelor pedagogice prin utilizarea Limbajului Mimico-Gestual Românesc şi a instrumentelor TIC (Cjeloživotno učenje za poučavanje osoblja zaposlenog u obrazovnim ustanovama za djecu s oštećenjem sluha: razvoj edukatorskih vještina korištenjem rumunjskog znakovnog jezika i alata informatičke tehnologije). Krajnji cilj projekta jest kvalitetna edukacija budućih prevoditelja znakovnog jezika.

U taj su projekt na navedenom fakultetu uključena i dva inozemna tima, jedan iz Škotske, dok je drugi Dodirov tim iz Hrvatske.

Rad na dotičnom projektu je od velike važnosti za nas iz Hrvatske, jer se zahvaljujući tome nalazimo u poziciji u kojoj razmjenom informacija i iskustava dolazimo do mnogih novih spoznaja od ključne važnosti za daljnji razvoj prevoditeljstva za gluhoslijepe i gluhe osobe u Republici Hrvatskoj.



NAŠI PROJEKTI

PREDAVANJE UDRUGE DODIR U KLINIČKOJ BOLNICI DUBRAVA

Pripremila: Antonija Nekić

Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir kontinuirano provodi edukaciju stručne i šire javnosti o gluhosljepoći i pružanju adekvatne podrške gluhoslijepim osobama u svim segmentima svakodnevnog života.

Dana 16. veljače 2011. godine u okviru edukacije namijenjene medicinskim sestrama/tehničarima održano je predavanje pod nazivom Osiguravanje adekvatne podrške za gluhoslijepe pacijente u Kliničkoj bolnici Dubrava. Predavanje je održala Antonija Nekić, dipl. soc. radnik, pred gotovo 300 medicinskih sestara i drugih stručnih radnika KB Dubrava i drugih zdravstvenih ustanova s područja Grada Zagreba.

Tom prilikom predstavljene su specifičnosti gluhosljepoće, načini komunikacije i rada s gluhoslijepim pacijentima, te usluge koje pružaju Centar za prevođenje hrvatskog znakovnog jezika i Služba podrške Dodir. Na ovaj način se unapređuje pravo gluhoslijepih osoba na komunikacijsku pristupačnost i kvalitetno ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu.

Zahvaljujemo KB Dubrava na pozivu i ostvarivanju uspješne suradnje pri provedbi predavanja!



NAŠI PROJEKTI

DONACIJA OSOBNOG PRIJENOSNOG RAČUNALA ČLANU UDRUGE DODIR

Pripremila: Antonija Nekić

Gluhoslijepe osobe se svakodnevno suočavaju s nizom poteškoća na razini komunikacije i primanja informacija uslijed istovremenog dvostrukog oštećenja sluha i vida. Kad je riječ o mladim osobama koje usprkos navedenim poteškoćama žele ostvariti svoje ciljeve u stjecanju obrazovanja i zapošljavanja za stečena zvanja, smatramo potrebnim im pružiti u tome podršku i pomoć.

Među članovima Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir nekoliko je mladih perspektivnih osoba koje imaju za cilj nastaviti obrazovanje i izaći iz uobičajeno postavljenih okvira za osobe s invaliditetom. Ovom prilikom uz pomoć tvrtke EPTA d.o.o. pružili smo podršku jednoj takvoj mladoj i perspektivnoj gluhoslijepoj osobi, Borisu Močiocu koji je polaznik IV. razreda gimnazije, donacijom osobnog prijenosnog računala koje će mu uvelike pomoći tijekom nastavka obrazovanja.

Velika hvala tvrtki EPTA d.o.o., a Borisu želimo puno uspjeha tijekom školovanja

Intervju s Borisom MOŽETE pročitati u ovom broju našeg časopisa Dodir.



DODIROVE VIJESTI

PREDSTAVLJANJE GLUHOSLJEPOĆE U KRŠĆANSKOME AKADEMSKOM KRUGU

Pripremio: Igor Kusin

U srijedu, 9. prosinca 2010. godine, predsjednica udruge Dodir, Sanja Tarczay je pozvana da pred članovima Kršćanskoga akademskog kruga iznese svoja iskustva i iskustva drugih gluhoslijepih osoba u sklopu teme Osobe s invaliditetom u životu i poslanju Crkve: gluhoslijepe osobe. Uvodnu riječ je održala Jacqueline Otilija Bat, voditeljica programa Kap po kap – slap na Radiju Mariji. Tema je bila nadahnuta mislima Željka Mardešića o zajedništvu laika u Crkvi i udrugama civilnog društva te postkoncilskim dokumentima. Tom prilikom prikazana su stajališta gluhoslijepih osoba o odnosu Crkve spram njih. Napomenuto je kako u krilu Rimokatoličke crkve ima pojedinaca koji ulažu znatan trud u uspostavljanje komunikacije s gluhoslijepim vjernicima i u prilagođavanju crkvenih i misnih tekstova komunikacijskim mogućnostima gluhoslijepih osoba. Izneseni su i pozitivni primjeri iz inozemstva gdje postoje mise, crkve i vjerske knjige prilagođene isključivo gluhoslijepim osobama.



AKTIVNOSTI LOKALNIH UDRUGA

NOĆ MUZEJA 2011.

Pripremila: Josipa Schweizer

Hrvatsko muzejsko društvo u suradnji s muzejima i galerijama organiziralo je 28. siječnja 2011. akciju s ciljem popularizacije muzejskih sadržaja i dovođenja publike svih uzrasta u muzejske prostore. Posjet je bio besplatan od 18 sati do sat poslije ponoći. Atraktivne izložbe i popratna događanja – pedagoške radionice, predavanja, performans i recitali – i ove godine pobudili su iznimnu pozornost publike u četrdesetak gradova.

U Noći muzeja u Osijeku posjetitelji su, uz brojne sadržaje u Muzeju Slavonije i Galeriji likovnih umjetnosti, u Arheološkom muzeju mogli razgledali sadržaj groba iz željeznog doba koji je otkopan u Batini u Baranji potkraj prošle godine. Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku osigurala je u suradnji s udrugom Dodir da uz prevoditeljicu Josipu Schweizer u događanjima uživaju gluhoslijepe i gluhe osobe. Hvala im!



MOJ ŽIVOT

BORIS MOČILAC

Intervjuirao: Igor Kusin

1. Molim te, predstavi se našim čitateljima. Odakle si, gdje sad živiš? Reci nešto i o svojoj obitelji.

Ja trenutno živim u Karlovcu, ali rođen sam u Slavoniji, u mjestu koje se zove Stari Mikanovci i nalazi se pored Vinkovaca. Za vrijeme radnog tjedna smješten sam u domu Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. Živim u sretnoj obitelji i imam tri mlađa brata.

2. Ispričaj nam kako je došlo do toga da imaš oštećenja vida i sluha. Ima li još tko u tvojoj obitelji sličnih poteškoća?

Ne znam zašto sam izgubio vid i sluh, i još tražim odgovore na to. Znam jedino to da oduvijek imam problema s vidom i sluhom, i da jedini u obitelji imam takvih problema.

3. Služiš li se Brailleovim pismom ili znakovnim jezikom?

Kakve komunikacijske metode koristiš? Kakve metode pristupa informacijama? Ne služim se ničim od navedenog. Još uvijek zadovoljavajuće čitam crni tisak, solidno čujem i sporazumijevam se govorom sa svojom okolinom. No priznajem da imam poteškoća u razumijevanju nekih, manje poznatih sadržaja.

4. Reci nam nešto o svom školovanju. Jesi li imao problema zato što dobro ne vidiš niti čuješ? Jesi li išao u redovnu školu?

Do sedmog razreda osnovne škole išao sam u redovnu osnovnu školu u Vođincima i prolazio uglavnom s vrlo dobrim. Sedmi i osmi razred završio sam u Centru za odgoj i obrazovanje Vinko Bek. Sad pohađam 3. gimnaziju u Kušlanovoj, završni razred. U toku školovanja imao sam problema jer većina ljudi ne razumije moju situaciju, iako je sada stanje bolje jer su se navikli na mene. Redovnu školu sam mogao pohađati jer sam imao podršku prijatelja iz razreda i doma, odgajatelja i nastavnika u Centru Vinko Bek i profesora u školi. Dobro je da je gimnazija već otprije imala iskustva s učenicima s oštećenjem vida i da dobro surađuju sa stručnjacima iz Centra.

5. Kakve su prilagodbe napravljene u školskom programu i testiranju kako bi imao iste mogućnosti kao i tvoji kolege?

Dobivam testove na uvećanom tisku i više vremena za pisanje odgovora, a neki profesori mi pomažu i na način da mi osiguravaju materijale sa sata koji mi pomažu pri radu. Općenito su otvoreni i žele pomoći.

6. Što ti predstavlja najveći problem u školovanju?

Sluh i vid – neki nesporazumi u prijenosu informacija ako nešto krivo čujem ili vidim, ali trudim se takvo što što više izbjeći.

7. Kakve planove imaš za svoju budućnost? Želiš li studirati? Što? A što sigurno ne?

Želim studirati, najvjerojatnije povijest, pravo ili politologiju. Sigurno neću studirati prirodne i tehničke znanosti, ili jezike.

8. Imaš li kakve hobije? Što voliš raditi kada ništa ne radiš?

Jako volim sport. U slobodno vrijeme igram košarku i nogomet. Uživam u praćenju sporta – vaterpolo, nogomet, košarku, rukomet, boks... Kada ništa ne radim, volim odgovarati na intervjue... hahaha... šalim se... opet je to sport i druženje s prijateljima i obitelji.

9. Kako si saznao za udrugu Dodir? Kada si prvi put došao u kontakt s njom?

Saznao sam od profesorice Ani Županović, psihologice u našem Centru, prije godinu – dvije.

10. Bi li volio biti aktivan u udruzi? Bi li se volio priključiti kojoj od njezinih kreativnih radionica (slikarska, keramičarska, glumačka, krojačka, tkalačka, brajična,...)?

Zainteresiran sam za glumu i pomalo se time bavim u Centru ali uz toliko obaveza u redovnoj školi i uz pripremanje za polaganje državne mature imam jako malo slobodnog vremena za slobodne aktivnosti. Svakako bih volio pomagati drugima.

11. Kako bi se, po svojem mišljenju, najbolje mogao uključiti u rad udruge?

Želio bih jednog dana pomoći Udruzi kako je i ona pomogla meni. Možda ću jednog dana, kada završim fakultet i osamostalim se, biti u poziciji pomoći svojim znanjima i sposobnostima drugim članovima udruge.

12. I za kraj, što smo te zaboravili pitati, a na što bi ti žarko želio odgovoriti?

Duboko se ispričavam zbog kašnjenja s odgovorima i nadam se da se ne ljutite jako na mene. Često sam u gužvi, posebno u vrijeme zaključivanja ocjena i ponekad mi važne stvari promaknu. Još jednom, OPROSTITE I HVALA VAM!



OBAVIJESTI

GLUHOSLIJEPE OSOBE U KNJIZI O KONVENCIJI UN-A

Nedavno je organizacija Ujedinjenih naroda objavila knjigu The United Nations Convention on the Rights of Persons with Disabilities: Multidisciplinary Perspectives (Konvencija UN-a o pravima osoba s invaliditetom: multidisciplinarne perspektive) urednikâ Jukke Kumpuvuorija i Martina Scheinina.

Poglavlje 13, naslovljeno Persons with Deafblindness in Light of International Agreements (Gluhoslijepe osobe u svjetlu međunarodnih sporazuma), napisao je Riku Virtanen, naš prijatelj, gluhoslijepi odvjetnik iz Finske. Velika je stvar u knjizi ovakve vrste, koju su objavili sami Ujedinjeni narodi, imati cijelo poglavlje posvećeno gluhoslijepim osobama, pa još i iz pera gluhoslijepe osobe!

Knjigu je moguće pronaći i na internetu, i to u .doc formatu za program Microsoft Word i u formatu PDF. Adresa je: http://www.kynnys.fi/vike.html



OBAVIJESTI

13. EUROPSKI TJEDAN REHABILITACIJE I KULTURE GLUHOSLIJEPIH OSOBA
13TH EUROPEAN REHABILITATION AND CULTURAL WEEK OF THE DEAFBLIND
2011 - ERCW 2011

Ove godine je organizaciju Europskog tjedna rehabilitacije i kulture gluhoslijepih osoba, popularnog ljetovanja gluhoslijepih osoba, preuzela Finska udruga gluhoslijepih osoba (Suomen Kuurosokeat ry). Gluhoslijepi će se okupiti u gradiću Tuusula na istoimenom jezeru, nedaleko finske prijestolnice Helsinkija.

Domaćini su pripremili bogat program, koji uključuje rekreaciju, radionice, izlete i večernja događanja. Više informacija o ljetovanju je moguće dobiti na internetskoj stranici: http://www.kuurosokeat.fi/ercw2011/