List Dodir Glasilo Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir broj 44 (III. / 2011.) ISSN 1332-3490 TEMA BROJA: Doktori sa srcem IMPRESUM List DODIR namijenjen je svima zainteresiranima, prijateljima, volonterima, stručnim suradnicima i djelatnicima koji žele znati malo više o gluhosljepoći ili žele pomoći gluhoslijepim osobama. List izlazi tri puta godišnje i nema komercijalnu namjenu. UREDNIŠTVO: IZDAVAČ: Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir GLAVNA I ODGOVORNA UREDNICA: Sanja Tarczay, predsjednica UREDNIK: Igor Kusin SURADNICI: dr. med. Ivica Cvetković, dr. med. Ksenija Ćuruvija Opačić, Nives Gotovac, dr. med. Mladen Ivković, dr. med. Đurđica Karlić, Igor Kusin, Antonija Nekić, dr. med., Mihael Ries, Ivona Salaj, Marija Škreb, dr. med. Zvonimir Šostar, Sanja Tarczay, Heather West LEKTOR: Igor Kusin GRAFIČKI UREDNIK: Vanja Tarczay Rukopisi, slike, crteži i mediji se ne vraćaju osim ako to nije regulirano posebnim dogovorom. Adresa: Vodnikova 8, 10 000 Zagreb Telefon/faks: 01/ 4875431, 01/ 4875432 Žiro račun: 2360000-1101318154 Ovo izdanje tiskano je u nakladi od 500 primjeraka uz potporu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i Ministarstva kulture RH te Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba SADRŽAJ: TEMA BROJA: DOKTORI SA SRCEM Doktori sa srcem dr. Zvonimir Šostar dr. Ksenija Ćuruvija Opačić dr. Mladen Ivković dr. Mihael Ries Prevoditelji u medicinskom okruženju NAŠI PROJEKTI Educiramo današnje i buduće zdravstvene djelatnike Obiteljski dan zdrave prehrane za gluhoslijepe osobe NOVOSTI IZ SVIJETA Prosvjed gluhih i gluhoslijepih osoba protiv liječnika koji tvrdi da su prevoditelji nepotrebni i preskupi DODIR LJUBAVI dr. Ivica Cvetković Marija Škreb IN MEMORIAM Priča o jednom dobrom doktoru Dr. Dragutin Rosandić – Naš Dragec TEMA BROJA: DOKTORI SA SRCEM DOKTORI SA SRCEM Pripremila: Sanja Tarczay Božićni i novogodišnji blagdani uskoro su pred nama, trebalo bi preispitati same sebe što smo dobroga napravili u ovoj godini, a što smo lošega učinili i zašto. To je možda najteže – suočiti se s vlastitim greškama i manama, no mi to možemo ako imamo razum i srce. Ako znamo oprostiti. Opraštanje nas uvijek čini velikima, ali ono iskreno i istinsko opraštanje. A time dolazimo do jedne posebne osobe koja me naučila svemu tome i od koje je sve krenulo. Dolazimo i do teme našeg časopisa… priče o doktorima. Doktori baš i nisu uvijek omiljena tema. S time bih se i ja mogla složiti. Većina nas nezadovoljna je kako se doktori ophode s pacijentima, posebno s nama koji imamo dvostruko oštećenje vida i sluha, gluhoslijepim osobama. Njihova ravnodušnost pogađa u dušu svakoga od nas. No ovdje želimo ispričati priče o drugačijim doktorima, doktorima koji su imali srca. Doktorima koji su utjecali na promjene u životima gluhoslijepih osoba. Već u prvom broju našeg časopisa u uvodniku spomenuta je jedna naša mala zvjezdica koja još uvijek sjaji u sazviježđu Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir. Zvjezdica Đurđica. Posebna je to zvjezdica, doktorica Đurđica Karlić koja je odlučila da je bolje liječiti moju tada svu izranjenu i nemirnu dušu. Bilo je to prije tridesetak godina, kad sam mislila da više nemam što tražiti od života. Danas ostvarujem mnoge snove. Ne samo vlastite, već i svojih gluhoslijepih članova. No to zbilja nije bio jednostavan i lak put… Doktorica je tada rekla da će to biti per aspera ad astra. Kroz trnje do zvijezda. To je bio put kojim sam krenula i koji još uvijek traje, zahvaljujući mojoj najdražoj doktorici. Doktorici sa srcem! Doktoricu Đurđicu sljedilo je nekoliko doktora i doktorica... Ksenija, Zvonimir, Mladen, Mihael, Ivan,... Želimo više doktora sa srcem, a ovo vrijeme je najbolje da pobijedimo ravnodušnost. Da parafraziram jedan stih Stjepana Lice: Imati liječničkog znanja, ma koliko se to prirodnim činilo, povlastica je koja nije svakome dana. Ali imati liječničkog znanja, a nemati srca, prikraćenost je od koje nema veće. TEMA BROJA: DOKTORI SA SRCEM DR. MED. ZVONIMIR ŠOSTAR PROČELNIK GRADSKOG UREDA ZA ZDRAVSTVO I BRANITELJE Nakon završene osnovne škole i V. gimnazije Bogdan Ogrizović, diplomirao sam na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2000. g. sam na mjestu pročelnika Gradskog ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje Grada Zagreba. Godine 2005. su me pozvali da budem predavač na Harvard Medical School. Naš Ured se bavio i osobama s invaliditetom, a kasnije je osnovan Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom. U Republici Hrvatskoj ima oko 10% osoba s invaliditetom, što znači da je svaki treći građanin na neki način povezan s invaliditetom. Posebnu pozornost poklanjamo gluhoslijepim osobama, izrazito ranjivoj skupini osoba s invaliditetom. U svojem radu smo se potrudili da skrb za osobe s invaliditetom dignemo na razinu koja joj pripada, na svojevrstan pijedestal. Da smo na dobrom putu, dokazao nam je uspješan plasman Zagreba na natjecanju za Europsku nagradu za mobilnost povodom Europskog tjedna mobilnosti 2008. g. Te je godine pobijedila Budimpešta, a u finalnu trojku gradova je ušla i portugalska Almada. Zagreb je, dakle, te godine bio jedini grad u finalu koji se nije nalazio unutar Europske unije. Priznajem da se u tijeku svog obrazovanja nisam susreo s pojmom gluhosljepoće. No pukom slučajnošću sam prije mnogo godina upoznao buduću predsjednicu Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir, Sanju Tarczay, jer smo godinama ljetovali na istom mjestu. Ona je u to vrijeme još bila djevojčica, koja još nije imala problema s vidom. To dugogodišnje prijateljstvo me je kasnije dodatno približilo udruzi Dodir i njezinim aktivnostima na planu podizanja kvalitete života gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj. Ona je doslovno podigla situaciju gluhoslijepih osoba u nebesa. Neobično sam ponosan što mi je udruga Dodir ukazala čast da me primi u svoje redove kao počasnog člana. Kad sretnete nekoga tko s toliko entuzijazma pristupa ostvarenju svoga cilja, ne preostaje vam drugo nego se pridružiti i pomoći. Tako je i došlo do toga da Grad Zagreb udruzi Dodir dodijeli zemljište za toliko potreban Centar za edukaciju, rekreaciju i rehabilitaciju gluhoslijepih osoba, a meni je osobno zadovoljstvo i čast što sam sudjelovao u tome. Upravo zahvaljujući trudu Sanje Tarczay i trudu nekolicine drugih voditelja organizacija osoba s invaliditetom danas je senzibiliziranost populacije za osobe s invaliditetom i njihove potrebe izrazito visoka. Napredak su omogućili upravo ljudi koji su, poput nje, čitav svoj život posvetili osobama s invaliditetom. TEMA BROJA: DOKTORI SA SRCEM DR. MED. KSENIJA ĆURUVIJA OPAČIĆ SPECIJALIST OFTALMOLOG Dugo živim i dugo radim. Već 34 godine sam liječnik, a 28 godina oftalmolog. U svakodnevnoj specijalističkoj praksi razvila sam djelatnost koja se bavi uglavnom bolestima prednjeg očnog segmenta, posebice rožnice, te usmjerila svoju praksu na rad s pacijentima koji nose kontaktne leće. Inicirala sam osnivanje Sekcije za kontaktologiju Hrvatskog oftalmološkog društva i postala njen predsjednik, što sam još i danas. Uvela sam Hrvatsko oftalmološko društvo u članstvo Europskog udruženja za kontaktne leće (ECLSO), a potom postala i nacionalni predstavnik u ECLSO što sam i danas. Posljednje četiri godine sam i član predsjedništva ECLSO. Od 1. siječnja 2012. g. postajem dopredsjednik Europskog društva oftalmologa kontaktologa. Godine 2006., kao predsjednik organizacijskog odbora sam organizirala Europski kongres iz kontaktologije u Dubrovniku (ECLSO 2006). Petnaestak sam godina član CLAO, američke udruge oftalmologa-kontaktologa. Za svoj rad sam 2007. g. dobila Povelju Hrvatskog oftalmološkog društva za iznimne zasluge na promicanju ugleda hrvatske oftalmologije u Europi. Tijekom školovanja i kasnije nisam se puno susretala s problemom gluhosljepoće. Prvi poticaj i želju da saznam više dobila sam upoznavši predsjednicu Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir, gospođu Sanju Tarczay, koju sam upoznala u vlastitoj ordinaciji kao pacijenta. Oduševljena njenom energijom i velikom željom da učini sve što može za osobe s dvostrukim problemom, slušnim i vidnim poteškoćama, čvrsto sam odlučila da ću i ja pridonijeti njezinom trudu svojim radom, koliko je to u mojoj mogućnosti. I još nešto! Svemu je kumovala i prim. dr. Đurđica Karlić, poznati hrvatski dermatolog, koja je cijeli svoj život pomagala drugima ne samo kao liječnik, već i kao veliki čovjek, što je jednako toliko važno. I tako se ja već duži niz godina družim s članovima udruge Dodir, a nadam se da ću to činiti još dugo. Ono što me i danas oduševljava, nakon niza godina iskustva u radu s gluhoslijepim osobama, jest njihov optimizam i želja da potpuno ravnopravno sudjeluju u životu i doprinose boljitku društva, unatoč nizu problema s kojima se moraju nositi. Rad nas liječnika je danas, kad naši gluhoslijepi pacijenti u ordinacije dolaze s prevoditeljima, daleko lakši i jednostavniji. Sjećam se i puno težih i kompliciranijih dana; sretna sam jer izgleda kako je situacija u Udruzi sve bolja i bolja... TEMA BROJA: DOKTORI SA SRCEM RAD S GLUHOSLIJEPIM OSOBAMA – OBAVEZA I RADOST Dr. med. Mladen Ivković Premda sam se tijekom specijalizacije spremao za otvaranje i vođenje (prvog) ORL odjela u jednoj manjoj bolnici, koja nije imala čak ni audiometar osrednje kvalitete, veći dio specijalističkog staža kao i subspecijalizaciju proveo sam kao audiolog u audiološkom centru jedne klinike. Moram ipak istaknuti da sam tijekom specijalizacije imao sreću upoznati i učiti od prof. Mihovila Pansinija, vrsnog audiologa i erudita, te sam već tada naslutio, a kasnije se i uvjerio u važnost spaciocepcije, odnosno percepcije okoline koju nam omogućuju naša osjetila, među kojima sluh i vid. Mišljenja sam da je za audiologa od presudne važnosti sagledati ulogu komunikacije u punom smislu te riječi. Temeljem tih spoznaja jasno sam si mogao predočiti hendikep gluhoslijepe osobe, kao i izuzetnih sposobnosti, ali i napora, da postigne ono što je postigla Helen Keller, prva gluhoslijepa osoba za koju sam čuo. O njenom životu detaljnije sam saznao tek kasnije, iz brošure koju sam dobio u Hrvatskoj udruzi gluhoslijepih osoba Dodir, nakon početka suradnje s udrugom. Prvi kontakt s gluhoslijepom osobom imao sam krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, kada mi je na pregled i audiološku obradu došao gospodin od oko 50 godina. Bio je u pratnji supruge, jer je već tada bio desetak godina posve slijep, a postupno je gubio sluh. Oštećenje vida javilo se nakon pada sa skele tijekom rada u inozemstvu, ali ne odmah nakon ozljede, tako da mu oštećenje nije priznato kao ozljeda na radu, premda je bilo očito da je pad osnovni uzrok. Iz razgovora s njim i suprugom saznao sam da je u početku teško podnosio gubitak vida (ozbiljno je razmišljao o samoubojstvu) ali je uz pomoć članova obitelji, osobito supruge i unuka, prihvatio gubitak vida. Čak je obavljao poslove u domaćinstvu teško shvatljive za slijepu osobu (cijepanje drva). Kada se javilo pogoršanje sluha upućen je na audiološku obradu u naš centar. Smetnje sluha javile su se prvo na jednom a potom i na drugom uhu te mu je odabrano slušno pomagalo, prvo za jedno, a kako se sluh pogoršavao i na drugom uhu, i za drugo uho. Dok je sluh još bio dostatan za slušno pomagalo, rehabilitacija je bila dobra i komunikacija slušanjem zadovoljavajuća, ali kada je nastupila gluhoća na jednom uhu, preporučena je ugradnja umjetne pužnice na tom uhu. U centru je tada već bila uhodana metoda rehabilitacije sluha umjetnom pužnicom ali nam je ovo bio prvi slučaj gluhoslijepe osobe. Moram naglasiti da sam od početka bio uvjeren u dobar ishod rehabilitacije kod te osobe, u prvom redu zbog toga što se radilo o izuzetno strpljivoj, mirnoj i blagoj osobi koja je imala povjerenja u nas i prihvatila preporučenu metodu. Pored toga imala je svu potrebnu podršku supruge. I zaista operacija i kasnije rehabilitacija dale su izvrstan rezultat, uz umjetnu pužnicu komunikacija slušanjem je bila praktično uredna i kvaliteta života bitno je poboljšana. Bilo je veliko zadovoljstvo čuti dojmove o tome kako se osjeća osoba koja uz sljepoću nije čula, a sada ponovo čuje (naime, dan prije operacije posve je oglušila i na drugo uho!). Za mene je to bilo neprocjenjivo iskustvo! I radost. Još tijekom obrade za operaciju gluhoslijepe osobe, upućen mi je poziv od strane udruge Dodir za predavanje na jednom skupu, te sam se tada upoznao s ciljevima rada i djelatnicima udruge. Osobito me se dojmila energija i entuzijazam predsjednice udruge, rekao bih naše Helen Keller. Od tada sam uvijek prisustvovao svim događajima koje je organizirala udruga a na koje sam pozvan, bilo kao predavač, bilo kao gost. Također sam nastojao animirati moguće donatore i sponzore za udrugu odnosno za gluhoslijepe osobe o kojima udruga skrbi. I osoba koju smo prvu rehabilitirali umjetnom pužnicom bila je član udruge. Na kraju ovog kratkog prikaza mog iskustva s radom gluhoslijepih osoba htio bih istaknuti da sam pokušavao sagledati sve teškoće s kojima se nose gluhoslijepe osobe i pokušati ih umanjiti u okviru svojih mogućnosti. Ako bih ikada volontirao u nekoj udruzi, to bi u prvom redu bila udruga koja pomaže gluhoslijepima. Samo oni znaju koliko im je teško. I samo se oni tako hrabro bore. TEMA BROJA: DOKTORI SA SRCEM DR. MED. MIHAEL RIES SPECIJALIST OTORINOLARINGOLOG I AUDIOLOG Rođen sam u Zagrebu 1963. godine. Osnovnu i srednju školu završio sam u Zagrebu (ova druga je bio Matematičko informatički obrazovni centar, popularni MIOC). Odslužio sam JNA godinu dana, a nakon toga završio Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Specijalist otorinolaringolog sam od 1996. godine, kasnije sam završio i subspecijalizaciju iz audiologije. Bavim se sluhom, ravnotežom, upalnim i neupalnim bolestima uha, te operacijama uha. Član sam tima za ugradnju umjetne pužnice. Niz godina surađujem s Hrvatskom udrugom gluhoslijepih osoba Dodir. Vrbovala me jedna agilna gospođa, obećala mi je putovanja i slavu, te nešto časti. Ubrzo mi je postalo jasno da od putovanja nema ništa, ali čast bez daljnjeg ostaje. Do tada sam se u praksi uglavnom susretao s osobama s gubitkom sluha ili vida, ali ne i s oba gubitka udruženo. Čitanje o sindromu gluhosljepoće dalo mi je samo teoretski doživljaj problema. Tek me je suradnja s Dodirom i gospođom Tarczay potaknula na razmišljanje o svakodnevnim preprekama na koje njezini članovi nailaze. Impresionirala me je upornost članova udruge u borbi za unaprjeđenje kvalitete života i upoznavanje javnosti s potrebama gluhoslijepih. TEMA BROJA: DOKTORI SA SRCEM Prevoditelji u medicinskom okruženju Pripremile: Ivona Salaj i Nives Gotovac Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir prva je u našoj zemlji osigurala prevođenje gluhoslijepim i gluhim pacijentima za vrijeme raznih pregleda i medicinskih zahvata. Tako su naši prevoditelji bili uz pacijente prilikom operacije oka, zubarske intervencije i pregleda ultrazvukom. Ideja o prevođenju operacije bila je veliko iznenađenje za liječničko osoblje. Bili su skeptični i puni predrasuda. Prevoditelj ih je informirao o svojoj ulozi već prilikom primanja pacijentice na liječenje. Prilikom uzimanja anamneze predrasude su se raspršile i medicinsko osoblje je shvatilo na kakve bi teškoće nailazilo bez prevoditelja. Uloga prevoditelja u medicinskim okruženjima je višestruka: omogućiti medicinskom osoblju uvid u sve informacije o pacijentu, omogućiti gluhoj/gluhoslijepoj osobi potpunu informiranost o vlastitoj bolesti, tijeku liječenja, te oporavku nakon zahvata. Gluhi i gluhoslijepi pacijenti imaju pravo na potpunu informiranost, a to je moguće samo uz pomoć prevoditelja. No, prevoditelj ima i psihološku ulogu, njegovo prisustvo pruža utjehu, te smanjuje strah i bol. Kao što i sami gluhoslijepi i gluhi pacijenti s raznim liječnicima imaju i dobra i loša iskustva, tako ih imaju i njihovi prevoditelji. Nakon medicinske intervencije uz nazočnost prevoditelja, većina liječnika osjeća zadovoljstvo zbog lakše i točnije komunikacije s pacijentom. Većina liječnika, a naročito oni koji su u redovnom dodiru s gluhoslijepim ili gluhim pacijentima, znaju koliko nazočnost prevoditelja u procesu liječničkog pregleda i njege znači. Tijekom komunikacije s pacijentom oni pokazuju razumijevanje za potrebu da se koriste jednostavnijim terminima. U susretu s gluhoslijepim ili gluhim pacijentom uglavnom izbjegavaju visokoučene latinske izraze ili ih naknadno objašnjavaju. Takvi liječnici shvaćaju da je gluhoslijepim i gluhim pacijentima potrebno posvetiti nešto više vremena kako bi se komunikacija, kao važan dio pregleda/terapije, valjano obavila. Nakon medicinske intervencije uz nazočnost prevoditelja, većina liječnika osjeća zadovoljstvo zbog lakše i točnije komunikacije s pacijentom. Nažalost, postoje i protuprimjeri, liječnici koji nikako ne žele shvatiti da prisutnost prevoditelja ide i njima u korist. Njima prevoditelji „ne trebaju, jer ne govore kineski”. Oni nemaju strpljenja (ili vremena?) za ponešto usporenu komunikaciju s gluhoslijepim ili gluhim pacijentom. Oni ne razumiju koja je uloga prevoditelja te i pacijenta i prevoditelja ispraćaju riječima (upućenim prevoditelju) „kasnije ćete mu/ joj objasniti.” Oni se uporno obraćaju prevoditelju i pokušavaju uspostaviti komunikaciju s njime umjesto s pacijentom. Oni prekidaju prevoditelja dok ovaj prevodi. Takvih liječnika, nažalost, još uvijek ima, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. No sve više medicinskog osoblja koje doista voli svoju profesiju i doista brine za svoje pacijente uviđa kolika je blagodat moći komunicirati s gluhoslijepim i gluhim pacijentom. NAŠI PROJEKTI EDUCIRAMO DANAŠNJE I BUDUĆE ZDRAVSTVENE DJELATNIKE Pripremila: Antonija Nekić Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir uz podršku Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi te Grada Zagreba provodi stručna predavanja za zdravstvene djelatnike s ciljem informiranja i edukacije djelatnika na teme gluhosljepoće i prava pacijenata s gluhosljepoćom, kako bi se smanjio stupanj diskriminacije prema ovoj osobito ranjivoj skupini osoba s invaliditetom. Kroz projekt se održava i niz predavanja u školama i fakultetima na području Grada Zagreba za učenike i studente medicinskih usmjerenja. U ovim jesenskim mjesecima smo između ostalog održali predavanja u Školi za medicinske sestre Mlinarska za učenike 3. razreda, u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, u Kliničkoj bolnici Sv. Duh i drugima. Tijekom predavanja smo kroz praktične primjere predstavili osnovne značajke gluhosljepoće, potrebe i poteškoće gluhoslijepih osoba u korištenju usluga zdravstvene zaštite, te usluge Centra za prevođenje hrvatskog znakovnog jezika i Službe podrške Dodir. Iznimno nam je drago prenositi im nova znanja, te se ovim putem zahvaljujemo svim bolnicama, školama, zdravstvenim djelatnicima i učenicima na uspješnoj suradnji! Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir je u sklopu trogodišnjeg projekta „Unapređivanje prava pacijenata s gluhosljepoćom na komunikacijsku pristupačnost”, ostvarenog uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, održala stručna predavanja u 10 gradova na području cijele Republike Hrvatske, na kojima je bilo prisutno 356 zdravstvenih djelatnika: 15. svibnja 2008. Županijska bolnica Čakovec 20. svibnja 2008. Klinički bolnički centar Rijeka 23. svibnja 2008. Opća bolnica dr. Josip Pedišić, Sisak 29. svibnja 2008. Opća bolnica Karlovac 12. studenoga 2008. Opća bolnica Pula 4. svibnja 2009. Opća bolnica Šibenik 6. svibnja 2009. Opća bolnica Gospić 20. svibnja 2009. Opća bolnica Osijek 25. ožujka 2010. Bjelovar 12. travnja 2010. Virovitica Uz to je 31. svibnja 2010. g. u Informacijskom centru Europske unije u Zagrebu održan i završni seminar „Prava pacijenata s gluhosljepoćom- iskustva gluhoslijepih žena”, na kojem su predstavljeni postignuti rezultati tijekom trogodišnje provedbe projekta, te proširivana znanja o senzoričkim oštećenjima i pružanju adekvatne podrške za osobe sa senzoričkim oštećenjima. NAŠI PROJEKTI OBITELJSKI DAN ZDRAVE PREHRANE ZA GLUHOSLIJEPE OSOBE Pripremila: Ivona Salaj Na Sleme, na Sleme, na Sleme… Druženje članova Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir u subotu, 21. svibnja 2011. g. pokazalo je da provedba projektnih aktivnosti može biti vrlo ugodna, zanimljiva i korisna. Projekt „Dan zdrave prehrane” osmišljen je s ciljem poboljšanja prehrambenih navika gluhoslijepih osoba. Osnovni cilj inicijative je povećanje razine znanja o pozitivnim prehrambenim navikama te štetnom utjecaju loših prehrambenih navika i tjelesne neaktivnosti na zdravlje, uz krajnji cilj smanjena pretilosti unutar populacije gluhoslijepih osoba. Jednodnevna akcija na Medvednici spojila je edukaciju, fizičku aktivnost i neke aspekte zdravstvene zaštite. Akcija je provedena kao „mobilna edukacija”. Neposredno prije provođenja same akcije napravljena su manja mjerenja – svim sudionicima su izmjerene težina, obujam struka te tlak, i to kako prije akcije tako i na njezinom kraju. Podaci su upisivani u „zdravstveni karton”. Nakon analize svih podataka u suradnji s nutricionistom svaki akter ovoga projekta dobiti će svoj jelovnik. Kratkoročni cilj ove inicijative odnosi se na povećanje razine znanja o pozitivnim prehrambenim navikama te štetnom utjecaju loših prehrambenih navika i tjelesne neaktivnosti na zdravlje a dugoročni cilj odnosi se na smanjene pretilosti u populaciji gluhoslijepih osoba. Velika hvala Gradskom uredu za zdravstvo i branitelje Grada Zagreba koji je podržao našu akciju! NOVOSTI IZ SVIJETA PROSVJED GLUHIH/GLUHOSLIJEPIH OSOBA PROTIV LIJEČNIKA KOJI TVRDE DA SU PREVODITELJI NEPOTREBNI I PRESKUPI Heather West Preuzeto s internetske stranice http://cleveland.indymedia.org/news/2006/04/19483.php Preveo i prilagodio: Igor Kusin Deseci prosvjednika iz Odbora gluhih i gluhoslijepih osoba za ljudska prava (Deaf and Deaf-Blind Committee on Human Rights – DDBCHR), nevladine zagovaračke skupine sa sjedištem u North Olmstedu, u saveznoj državi Ohio, pokušali su danas održati hitni edukacijski prosvjed u ordinaciji dr. Davida F. Bennhoffa iz Centra za sluh Westshore na kampusu Medicinskog fakulteta Westlake. On je u pismu uredniku novina Cleveland Plain Dealer naveo kako su usluge stručnih prevoditelja za gluhe i gluhoslijepe pacijente i nepotrebne i preskupe. Kad su članovi DDBCHR-a ušli u Centar, obavijestili su ih da liječnika nema u ordinaciji. Policija je trenutno došla na lice mjesta i prosvjednicima naredila da napuste zgradu. Prosvjednici su, međutim, ostali i od osoblja zahtijevali da dr. Bennhoffu pošalju poruku na pager. Nakon kratkog čekanja skupina je dobila odgovor da će se liječnik sastati s njima idućeg dana u prostorijama DDBCHR-a. Potom je DDBCHR ispred medicinske zgrade održao kratku konferenciju za novinstvo. Članovi DDBCHR-a su izrazili ogorčenje što dr. Bennhoff, vodeće ime u liječničkoj zajednici Clevelanda, širi dezinformacije među kolegama liječnicima i studentima medicine. On je u svom uvodniku naveo kako „pisanje i čitanje s usana omogućuju gluhim, i nagluhim pacijenata da sve razumiju.” No to jednostavno ne može biti istina za sve gluhe, a posebno za gluhoslijepe osobe. Neki gluhi i nagluhi pacijenti prošli posjeduju vještine potrebne za komuniciranje osnovnih medicinskih informacija na ovaj način, ali mnogi potpuno gluhi ili gluhoslijepi pacijenti ne mogu u potpunosti komunicirati i razumjeti složene medicinske koncepte i terminologiju bez korištenja usluga stručno osposobljenih prevoditelja. Gluhoslijepim pacijentima nije moguće čak i vidjeti nečije usne da bi s njih mogli pročitati što se govori niti s liječnikom razmjenjivati bilješke na listu papira. Uskraćivanje usluga prevoditelja može posljedovati nepravilnom dijagnozom, pogrešnim liječenjem, pa čak i smrću. Nedavno je u saveznoj državi Connecticut gluha osoba umrla od srčanog udara nakon što je osjetila bolove u prsima. Otišla je na hitnu pomoć, gdje je zatražila usluge prevoditelja koja joj je uskraćena, a potom je poslana kući jer će „sve biti u redu”. Da je toj osobi bila omogućena usluga prevoditelja, ona bi bila u mogućnosti svoje zdravstvene probleme u potpunosti komunicirati, a možda bi i dan-danas još uvijek bila živa. „To je vrlo ozbiljan problem za naše obitelji i za našu zajednicu,” rekla je DawnMarie Fucile, predsjednica Akcijskog odbora DDBCHR-a, „ovo je za nas pitanje života ili smrti, a mi nećemo dozvoliti da se na taj način krše naša temeljna prava na komunikaciju, na zdravlje i na život.” Dan nakon uvodnika dr. Bennhoffa, čelnici DDBCHR-a su organizirali hitan obrazovni prosvjed kako bi ga obavijestili o mogućoj šteti koju može prouzročiti uskraćivanje usluga profesionalnih prevoditelja, toliko potrebnih u medicinskim okruženjima. Dr. Bennhoff, specijalist za bolesti uha, nosa i grla, član je Odbora Medicinske akademije Clevelanda, a također i izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Case Western Reserve. Članovi DDBCHR-a su zabrinuti da bi ovakva dezinformacija o komunikacijskim potrebama gluhih/gluhoslijepih pacijenata od strane istaknute osobe mogla imati štetne odjeke u medicinskoj zajednici sjeveroistoka Ohija prilikom liječenja gluhih ili gluhoslijepih bolesnika. Cindy Seal, predsjednica Komunikacijskog odbora DDBCHR-a, objasnila je novinarima, „Mi ne zahtijevamo da liječnici osiguraju prevoditelje za sve gluhe i gluhoslijepe pacijente u svim okruženjima. Mi samo tražimo da liječnici poštuju komunikacijske preferencije svakog pojedinog bolesnika te da na zahtjev osiguraju stručne usluge prevođenja kako bi se osigurala kvalitetno, točno i učinkovito liječenje.” Neki pacijenti se mogu osjećati ugodno dok im prevode prijatelji ili članovi njihovih obitelji, no moguće je da drugi ne žele da njihovi prijatelji ili obitelji znaju za njihove osobne zdravstvene probleme. Osim toga, prijatelji i članovi obitelji koji nisu profesionalno obučeni kao prevoditelji mogu griješiti pri prevođenju nepoznate im medicinske terminologije što može posljedovati lošom komunikacijom, pogrešnom dijagnozom i/ili pogrešnim liječenjem. Prema Zakonu o osobama s invaliditetom (Americans with Disabilities Act – ADA) liječnici su pacijentu dužni osigurati učinkovitu komunikaciju (što često znači usluge prevoditelja) kako bi osigurali sigurno i učinkovito liječenje. DODIR SRCEM DR. MED. IVICA CVETKOVIĆ SPECIJALIST OBITELJSKE MEDICINE Zovem se Ivica Cvetković, liječnik sam, specijalist obiteljske medicine. Rođen sam u Zagrebu, ali živim u Samoboru i ondje radim u ordinaciji obiteljske medicine. Uz medicinu sam završio i tečaj psihološko- pedagoške izobrazbe na Učiteljskom fakultetu. Zahvaljujući tome predajem prvu pomoć u Srednjoj strukovnoj školi Samobor, na nekoliko veleučilišta i auto-škola. Želja da naučim znakovni jezik je u meni postojala još od studijskih dana, ali nikako nisam uspijevao naći vremena da se uključim u neki tečaj. Tu je želju još pojačala činjenica da među svojim pacijentima imam i nekolicinu gluhih osoba. Neki nam dolaze sami, a neki u pratnji članova obitelji, obično čujuće djece, koji onda djeluju kao prevoditelji. U oba slučaja komunikacija sa samim pacijentom je otežana. Zamislite situaciju kada je u čekaonici gužva. Pred vama je pacijent s kojim teško i sporo komunicirate, a znate koliko ljudi još čeka da dođe na red! Pod takvim psihološkim pritiskom teško je savjesno obavljati svoj posao. Prije godinu dana se ukazala prilika da ostvarim svoj davni san. Kako je i moja medicinska sestra bila zainteresirana za učenje hrvatskoga znakovnog jezika, otišli smo na internet, malo proguglali i našli tečaj Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir. I tako smo krenuli na tečaj i ove godine završili drugi stupanj. Moram priznati da je moja medicinska sestra bolja učenica od mene. Već sada, nakon završena tek dva semestra tečaja, uočavamo olakšanu komunikaciju s pacijentima. Zamislite, možemo izravno komunicirati! Velika je to stvar za mene kao liječnika. A vjerujem da je velika i za same pacijente. Zamislite, već nakon dva završena semestra tečaja možemo izravno komunicirati s pacijentima! Ujedno ovaj tečaj smatram dijelom cjeloživotnog učenja, za koje držim da pokreće čovjeka. Da bi kvalitetno živio, čovjek cijeli život mora učiti i biti aktivan, kako tijelom, tako i duhom. Rekao sam da mi je donedavno uvijek bilo teško naći vremena za tečaj hrvatskog znakovnog jezika. Razlog leži u tome što uz sve navedene obveze imam i neke hobije, a tu je i moja obitelj. Ljudi me pitaju kako sve to stignem. Vjerujem da je stvar isključivo u kvalitetnoj organizaciji vremena. DODIR SRCEM MARIJA ŠKREB MEDICINSKA SESTRA Ja sam medicinska sestra rodom iz Samobora. Prvo sam radila kao instrumentarka u operacijskoj sali (sestra koja doktoru dodaje pribor za vrijeme operacije) bolnice Merkur, a zatim u hitnoj pomoći samoborskog Doma zdravlja. Danas radim kao medicinska sestra dr. Ivice Cvetkovića. Prvi kontakt s gluhim osobama imala sam tek u ordinaciji. Kada su se one prvi put pojavile, bilo mi je pomalo neugodno. S njima sam uglavnom komunicirala naizmjeničnim pisanjem po papiru ili bi pacijent došao s nekim članom obitelji koji bi onda govorio u njegovo ime. Dugo me zanimao znakovni jezik, pa sam na internetu potražila nude li se kakvi tečaji. Prvo sam tražila „jezik za gluhe”. Dobila sam niz informacija o „znakovnom jeziku”, pa sam preko toga došla do pojma „tečaj znakovnog jezika”, a preko njega i do Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba Dodir. Dodirov mi je tečaj djelovao najozbiljnije od svih ponuđenih, pa smo dr. Cvetković i ja upisali Dodirov tečaj. I evo nas na trećem semestru! Nadala sam se da će tečaj biti lakši, ali mi je na trenutke bilo toliko teško da sam pomišljala da dignem ruke od toga. Na kraju je želja da naučim uvijek pobjeđivala. Ponekad pomislim kako do sada nisam ništa naučila. A jesam, itekako. I stvari polako idu naprijed. Unatoč svim teškoćama, na tečaju mi je i lijepo, i zabavno, i poučno. Kako smo krenuli na tečaj, s našim gluhim pacijentima smo polagano počeli komunicirati s ono malo znakova što smo ih ispočetka naučili. I atmosfera se odmah promijenila. Napetosti je nestalo, naši gluhi pacijenti su se opustili, vidim da im je laknulo što sve manje moraju ovisiti o nekom posredniku (rođaku ili papiru). Čak sam primijetila da sada češće dolaze u ordinaciju, pa makar samo da im izmjerimo tlak. Oni su i moj „dodatni” tečaj znakovnog jezika. Od njih učim nove termine vezane za liječenje i zdravlje, koje nismo obradili na „redovnom” tečaju. Za sve koji dolaze u kontakt s ljudima komunikacija je najvažnije sredstvo rješavanja problema. Zato bi se ljudi iz takvih struka trebali potruditi da im se u svakodnevnom radu javlja što je moguće manje komunikacijskih barijera. Učenjem znakovnog jezika se dio tih barijera uklanja iz našeg svijeta. IN MEMORIAM PRIČA O JEDNOM DOBROM DOKTORU Sanja Tarczay Želim ispričati priču o jednom doktoru nadajući se da će moći zagrijati srca drugih doktora koji su zaboravili što liječnički poziv znači. Priča je to o doktoru koji je iznad svega bio ono što mnogi liječnici nisu. Jednostavan čovjek koji je cijeli svoj život bio predan svom zvanju ali istovremeno cijenio i imao vremena za svakog od nas. A ipak tako izuzetan... i po svojim prekrasnim i izražajnim pričama što su liječile i krijepile dušu. Moj životni put kao gluhoslijepe osobe u ostvarivanju sna za ljepši i bolji život gluhoslijepih u Hrvatskoj nije nimalo lagan. Naprotiv, veoma je stresan, a posebno u nas u Hrvatskoj. Svakodnevno nailazim na brojne predrasude i prepreke. Ipak, u mnogim teškim trenucima kada sam se osjećala neshvaćeno, usamljeno, obeshrabreno, kad sam mislila da su prepreke naprosto nepremostive... pomogle su mi predivne i izražajne životne priče doktora Drageca. Doktor Dragec uz svoju suprugu doktoricu Đurđicu bio je ključna figura u mom drugom „odrastanju”, izgradio je temelje znanstvenog duha u men i, štoviše, usadio u mene taj nepokolebljiv duh u potrazi za istinom i pravdom. U njemu sam našla svog duhovnog i znanstvenog vođu. znao me je strpljivo slušati, a svaku moju duševnu ranu od nanesenih nepravdi nježno bi zacijelio svojim predivnim, ali istinitim pričama i anegdotama iz svog vlastitog primjera. Učio me da razumijem i prihvatim druge. Nevjerojatno je kako je uvijek pronalazio toliko strpljenja i pravih riječi kad god mi je to trebalo. Sjećam se ispita iz anatomije koji sam morala polagati. Nikao nisam mogla popamtiti sve te latinske izraze i funkcije svakog pojedinog dijela našeg tijela. Ništa mi nije bilo jasno. Tada me jednostavno poslao svom kolegi liječniku koji je bio pročelnik odsjeka za anatomiju. I professor mi je posudio knjigu – veliku debelu knjigu – na engleskom. I rekao da počnem s tim. Došla sam kući s tom knjigom i cijeli tjedan sam plakala. Otišla sam ponovo Dragecu i rekla da ja to ne mogu jer je knjiga na engleskom jeziku a ja tad nisam ni znala ni riječ engleskog. Doktor Dragec je ponovio što mu je professor rekao... i rekao mi je: „Ti to, Sanja, jednostavno možeš. Imaš nevjerojatne sposobnosti logičkog rasuđivanja i ti predstavljaš opasan parametar za sve studente, samo kad bi prestala žaliti sebe.” Riječi su zbilja bile djelotvorne. Od tada sam svakog dana kroz cijelu godinu stvarala svoju vlastitu skriptu anatomije. I bila sam jedan od rijetkih studenata koji je prošao ispit iz prve, na ponos mojih doktora Drageca i Đurđice. Da nije bilo doktora Drageca, priča o Dodiru možda nikada ne bi bila ispričana i ja ne bih nikad imala hrabrosti suočiti se sa znanstvenim i stručnim izazovima. Priča je to koja traje. Doktor Dragec više nije s nama. No Dragecovo djelo i dalje živi u meni i kroz Dodir... IN MEMORIAM DR. DRAGUTIN ROSANDIĆ NAŠ DRAGEC dr. Đurđica Karlić, Igor Kusin „Prije mnogo godina upoznali smo Sanju Tarczay koja je tražila svoj karizmatski put: ostvarenje svojih snova. Sanjala je i na javi i u snu. Nas dvoje, moj suprug i ja osjetili smo i uvidjeli snagu njezinih snova, te smo joj dali našu ljubav i vjeru u zajednički cilj. Vjerovali smo da Sanja može oživotvoriti svoju viziju – što danas svi doživljavamo kao stvarnost: udrugu Dodir.” prim. dr. med. dr. sci. med. Đurđica Karlić i dr. med. Dragutin Rosandić (iz knjige 10 godina s vama izdane 2004. g. povodom 10. obljetnice HUGSO Dodir) Dr. Dragutin Rosandić – naš Dragec – je bio prvi podupirući član Hrvatske udruge Gluhoslijepih osoba Dodir – od samoga osnutka Udruge, član Nadzornog odbora HUGSO Dodir, te dobno najstariji član HUGSO Dodir. Nikad mu nije bio problem nešto učiniti dobrovoljno, najčešće je to bilo jedino pitanje njegovog raspoloživog vremena. Znao je da svaka zajednica funkcionira na bazi ljubavi, kada ljudi imaju međusobnog povjerenja, ali uz dopuštanje dijaloga i suprotnih mišljenja. Na taj je način naš Dragec pristupao i svemu što je činio za Dodir. Prvo se on davao Dodiru, a kasnije je Dodir bio taj koji je dobrom doktoru mogao uzvratiti djelić dobra koji je od njega primio. Dobrota se dobrotom vraća. A tko bi rekao da bi Dodirovi volonteri mogli pomoći našem Dragecu u trenutku kad mu je trebalo priskočiti u pomoć pri kretanju i komunikaciji! Dodir je kao takav udruga stvorena i održavana prvenstveno snagom ljubavi, što podrazumijeva velik udio dragovoljne, neplaćene pomoći potrebitima u svladavanju njihovih životnih prepreka, od mobilnosti do komunikacije. Dr. Rosandić i dr. Karlić su skupa pomogli Dodiru u realizaciji nekih njegovih aktivnosti, primjerice u organizaciji Međunarodnog simpozija Helen Keller u Baškoj Vodi 1998. godine, u sklopu kojeg je organizirano i ljetovanje gluhoslijepih osoba. Na simpoziju pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti sudjelovao je i njezin predsjednik, dr. Ivo Padovan. Naš Dragec je rođen u Gospiću 6. travnja 1924. g. Školovao se u Zagrebu, gdje je 1944. g. maturirao na II. muškoj gimnaziji (današnja II. gimnazija u Križanićevoj ulici) te istovremeno završio srednju glazbenu školu, odjel za violinu. To nas ne treba čuditi ako znamo da je po majci bio potomak duge loze graditelja orgulja. Njegov je djed po majci, Klotz-Klaić, desetljećima službovao kao orguljaš crkve Sv. Marka u Zagrebu. No, da se vratimo našem Dragecu: on je 1955. g. diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Naš Dragec je od 1957. do 1958. g. vodio rudarsku ambulantu jame Raša pri Domu zdravlja Labin, gdje je bio vrlo omiljen kod rudara. Razlog tome nije teško dokučiti: od prvog trenutka se nije postavio kao „gospodin doktor” koji svoje „šljakerske” pacijente gleda s visoka, nego je jednostavno odmah bio jedan od njih. On je s njima živio svu muku i opasnost rudarskoga posla. Kad bi se oglasila uzbuna, on nije čekao kraj okna da iznesu unesrećene, već je bio dolje, u rudniku, da čim prije pruži pomoć potrebitima. Tri puta je spašavajući rudare ostao zatrpan u rudniku. Nakon rada u Raši, liječnički par se vratio u Zagreb. Naš Dragec je počeo raditi u Zdravstvenoj stanici Remetinec, koja je zahvaljujući njemu prerasla u današnji Dom zdravlja Remetinec. Današnje kreativne radionice HUGSO Dodir nalaze se u istoj toj zgradi. U doba kad je medicinska struka toliko birokratizirana, vrijedno je naći liječnika koji ima vremena za svoje pacijente. Prisni razgovor s liječnikom čini čudesa u komparaciji s rezultatima svekolike znanosti i medicine. Kad je Edith Stein, obraćenica na katoličanstvo, karmelićanka, koja stradala u nacističkom logoru, empatiju definirala kao iskustvo općenite svjesnosti drugoga, kao da je tim riječima definirala osnovnu vrlinu koju mora posjedovati svaki pojedinac koji odabere profesiju kojom pomaže drugim ljudima. Od 1960. do 1965. g. je naš Dragec radio kao savjetnik za zdravstvo u Skupštini grada Zagreba. Svojih je zadnjih 16 godina pred odlazak u invalidsku mirovinu 1981. g. proveo je kao ravnatelj Opće bolnice dr. Franjo Kajfeš (današnja Klinička bolnica Sv. Duh). Za vrijeme svoga ravnateljstva započeo je rekonstrukciju odjela, dovodeći na njihova čela vrsne stručnjake i iz provincije Lijepe Naše, uvažavajući prije svega stručnost i znanstvena dostignuća. Godine je 1977. oformio i vodio Odjel za automatsku obradu podataka pri bolnici Josip Kajfeš. U bolnici je, uz zdušnu suradnju gđe. Zorke Zane, koja je došla iz Središnje medicinske biblioteke Medicinskog fakulteta na Šalati, dr. med. Anamarije Labaš i prof. Jelić, dotadašnji potkrovni prostor u kojem su se skladištile publikacije pretvorio u bogatu, funkcionalnu i dobro organiziranu medicinsku biblioteku, kojom se i dan-danas stručnjaci rado služe. Jednom je na operaciju u bolnicu došao vremešniji prior cistercita. Kad je liječenje bilo završeno, redovnik je upitao šefa odjela, prim. dr. Ota Krivca, koji ga je operirao (te koji je vladao nekolikim živim jezicima, te onima klasične starine – latinskim i grčkim, što je u to doba za klasično obrazovanog građanina bilo samo po sebi razumljivo, ali i hebrejskim jezikom), kako bi im se mogao adekvatno odužiti. Dr. Krivec je priora zamolio za protuuslugu: da njegov red omogući njemu i njegovu ravnatelju, našem Dragecu, da posjete njihov samostan u Stični, u Sloveniji. Redovnici koji žive u njemu nisu podrijetlom samo iz Slovenije, već su u nj došli iz cijele Europe. Cisterciti su vrlo stari red, koji je početkom 11. stoljeća osnovao benediktinski opat Robert nezadovoljan nedovoljnim pridržavanjem tada već šest stoljeća starih regula Sv. Benedikta u tadašnjim benediktinskim samostanima. Cistercitski samostani su klauzurni samostani (samostani zatvorenog tipa) u kojima svaki redovnik ima svoju kućicu u kojoj obavlja sve svoje dužnosti i sam sebi pripravlja hranu. U prošlosti su redovnici sve što im je trebalo za život proizvodili sami. Upravo su cisterciti postali poznati po nekima od svojih proizvoda – siru, pivu, rakiji viljamovki – oni su se prvi dosjetili da u boci s rakijom od kruške bude i prava kruška. Kad neki od redovnika umre, na njegovom grobu ne bude nikakvog natpisa. Prema regulama njihova reda muškarci laici smiju posjetiti njihov samostan, međutim od osoba ženskog spola ulazak u samostan je dozvoljen supruzi poglavara države u kojoj se samostan nalazi. Tako je naš Dragec s dr. Krivcem dobio priliku ne samo da vidi kako cistercitski samostan izgleda izvana, već i da prisustvuje noćnom obredu redovnika, koji započinje oko ponoći, a završava u rane jutarnje sate. Naš Dragec je posjedovao izrazite didaktičke sposobnosti. Svojim pripovijestima o zanimljivim situacijama i zgodama inspirirao je mnoge, a među njima i predsjednicu udruge Dodir. Zahvaljujući tom svome daru je uspješno vodio i tečajeve Crvenog križa kojima je odgajao generacije mladih ljudi. No isto je tako bio svjestan da se najbolje uči primjerima i praksom. Njegov život je ostao najbolji primjer kako ispuniti sebe omogućavajući i drugima da se ispune.